Mogućnosti trodimenzionalnog kompjuterski generisanog prikaza raste iz sata u sat. Svjedoci smo stvaranja svjetova, svjetova koji zaista odišu svojom realnošću. Kako kreatori takvih svjetova uspjevaju da predstave svoje zamisli tako baš, baš...? Razigrana mašta, bistar um i – poneko pomagalo. Pored kompjutera, koji svoje moći za ovakve stvari, po brzini i obimu, neprestano usavršava, tu je i softver koji omogućava kreiranje realnijih scena. Korišćenjem takvog softvera u prilici smo postaviti kompletnu scenu: kreirati objekte u prostoru, odrediti im površinsku strukturu, boju, refleksiju i prozirnost, postaviti različite tipove osvjetljenja, kamere, i konačno – sve to može da se kreće i mijenja, pretapa – svijet je završen i savršen. Ipak, to i nije tako lako kako izgleda. Stvaranje složenih objekata nalik onima iz običnog svijeta i života je prilično dugotrajan i mukotrpan posao. Oživljavanje postojećih dijelova iz ogrebotina, čak i uz kompjuter, je kao kopiranje štampane strane prekucavanjem. Tu od pomoći mogu biti gotove biblioteke objekata, koje naravno imaju svoju cijenu, koje se mogu modifikovati po potrebama. Ali šta ukoliko nismo u mogućnosti da nađemo objekat dovoljno blizak traženom? Ako se vratimo u jednostavni dvodimenzionalni svijet, da se primjetiti da tu postoje skeneri, grafičke table, digitalne kamere – parčići hardvera koji dozvoljavaju unos podataka na jednostavniji način. Takve naprave postoje i za avanturu trodimenzionalne kreacije. Nazivaju se 3D skeneri i pružaju dragocjenu pomoć onome ko je u prilici da ih koristi.