Datum i mjesto odbrane:
11.03.2008., Zenica, Pedagoški fakultet
Kandidat:
Tarik Obralić
Mentori:
Prof. Refika Ćatić/prof.dr. Dževad Termiz
Komisija za odbranu:
prof. dr. Refik Čatić, prof.dr. Dževad Termiz, doc.dr. Dženan Skelić i prof.dr. Damir Kukić

Naslov teme:
Idealni tipovi u mendžmentu obrazovanja

Rezime
Proces obrazovanja, čiji je rezultat uvijek nekakva obrazovanost ljudskog subjekta, spada u red najsloženijih i najrasprostranjenijih društvenih realnosti. To je stvarna društvena pojava koja prožima sve društvene odnose i cjelokupnu historiju ljudskog društva; ono je u osnovi društvenog i razvoja ličnosti kao racionalnog, društveno osposobljenog, uspješnog društvenog bića.
            Menadžment, čija je suština upravljanje procesima, odnosima, skupinama, zajednicama, organizacijama i institucijama u društvu, i društva ljudi, ali i upravljanje ili, bar, adekvatna intervencija, ciljna – svrsishodna i smislena – u okruženje ljudi, također  je stvarna društvena aktivnost – društvena pojava.
            Idealni tipovi su, prema svim dosadašnjim saznanjima i tumačenjima izvjesne uopćene zamisli irealnog tipa - dakle nečega što u životnoj praksi ne postoji, ali što može biti zadati cilj - težnja i mjerilo prakse.
            Izložena dominantna shvatanja obrazovanja, menadžmenta i idealnih tipova nameću nam mnoštvo značajnih složenih naučno – metodoloških, naučno – stručnih i praktičnih pitanja. Na sva ta pitanja ne samo da se ne može odgovoriti, već se, čak, ne mogu ni postaviti u jednom radu.  Ovdje je, ipak, bitno pitanje da li je uopće moguće obrađivati temu koja se tiče dviju realnih društvenih pojava i jedne u čijem se shvatanju insistira na vanrealnosti? Na kojim se postulatima zasniva ovakva konstrukcija teme?
            Paradigmatska metodološka postavka pri formiranju ovoga rada ukratko bi se mogla iskazati kroz slijedeće premise:
1) Društvena stvarnost je veoma obuhvatna i u sebe uključuje sve prirodne i materijalne komponente, ali i sve društvene, specifične komponente uključujući i zamisli raznih vrsta - pa čak i fantazije.
2) Cjelokupan stvarni razvoj ljudskog društva zasnivao se na opažanju, mišljenju, predstavljanju, kombinovanju saznatog o postojećem i na zamišljanju nepostojećeg. Dva su procesa u tom smislu bila dominantna: prvi je izvođenje zamisli o nepostojećem na osnovu iskustva – pamćenja, promišljanja, vrednovanja i selekcije iskustava; drugi, zamišljanje nepostojećeg i na osnovu njega stvaranje novog stvarnog.
            Pa ipak, ostaje pitanje da li fantazija, ideja, zamisao, model – idealni tip – zaista nemaju nikakve veze sa stvarnošću, pogotovo sa društvenom stvarnošću? Ma koliko tvrdnje o tačnosti Veberove postavke i njenih interpretatora i kritičara da je „idealan tip” izvan stvarnosti, „idealni tipovi” se mogu vidjeti i razumjeti kao dijelovi društvene stvarnosti makar po slijedećim osnovama:
(1) ako je društvena, ljudska svijest dio ljudske stvarnosti, a shvatanja, ideje, zamisli i slično dio te društvene svijesti, onda su i idealni tipovi dio društvene svijesti i, kroz njih, dio društvene realnosti;
(2) ako je sav materijalni svijet i sva kretanja i odnosi u njemu u suštini ispoljavanje energije posebnih oblika, onda su to i zamisli pa, po tome, i idealni tipovi. I, ako se iole udubimo u suštinske odredbe idealnih tipova, otkrivamo da zaista imamo: A) idealne tipove izvedene iz stvarnosti i oslonjene na realitete stvarnosti (realiteti su podsticaj, osnov i cilj zamisli); B) idealne tipove koji projiciraju moguću – nemoguću, vjerovatnu – nevjerovatnu zamisao stvarnosti.
(3) Treća postavka je da su idealni tipovi sastavni dio društvene stvarnosti po tome što se faktički koriste u društvenoj stvarnosti i prema njoj.
Tri su osnovne i najčešće svrhe konstruisanja i pripreme idealnih tipova: 
a) „artikulisanje trebanja”,
b) konstatovanje stanja komparacijom – mjerenje; i
c) projiciranje željenog stanja.
Osnovano izgleda da je opći idealni tip neizbježan prvi korak u konstruisanju dijagnostičkih, kvantifikacijskih i kvalifikativnih (kvalifikacijskih), kao i prognostičkih – prototipnih modela. Idealni tipovi jesu tvorevine ljudskog uma zamišljanjem apstrakcija, ali njihova primjena i njihov nastanak zaista nisu oslobođeni veza sa konkretizacijom i empirijom.
            Izloženi paradigmatski pristup ne samo da odabranu temu čini mogućom, već je i nameće. Ako je obrazovanje po svim poznatim pokazateljima veoma širok, složen, trajan i univerzalan proces, nužan i bitan u opstanku i razvoju društva, onda se on nužno ostvaruje stihijno, spontano, organizovano i sistematski. A ako se ostvaruje organizovano i sistematski, onda je u njegovoj osnovi nekakav idealan tip – idealna zamisao odigravanja i postizanja efekata tog procesa. U protivnom, on ne bi morao da bude elastičan i promjenljiv.
            Isto je i sa menadžmentom. Ako je to zaista upravljanje procesima, onda je to i upravljanje ponašanjem i sviješću ljudi, dakle - upravljanje ljudima. Menadžment u obrazovanju je specifičan oblik i sadržaj  upravljanja jednim oblikom svijesti ljudi te je nužno zasnovan na jednom veoma složenom idealnom tipu, tačnije - na sistemu idealnih tipova transformisanih u modele čije se odredbe i norme primjenjuju!
            Dakle, tema je nametnuta društvenom praksom i posebno društvenom sviješću – samosviješću društva.